Zemlja se okrenula

Mother Earth teaches us to be human.

She brings love to life and shares her gifts with us.

 In return for the gifts of our Mother,

 it is our responsibility as humans to care

 for all living beings living upon her.

The rock carries the wisdom of the ages and is known

 as the oldest teacher and is called, "Grandfather".

 From the rock we learn inner strength and faith.

 The rock is slow to move yet when the rock moves,

 the whole world pays attention.

 The tree teaches us about honesty for the tree

 Is able to move the nutrients from the roots

 to its uppermost branches. The sap moves

 through the tree just as we must learn to allow

 truth to move through us. For each human there i 

a tree that is just like you. If you are acting as though

 you carry the whole world upon your shoulders,

 you will see a tree that is bowed down. Some trees

 appear to be tall, straight and beautiful, yet that same tree

 may be rotten on the inside. Some people are like that.

Crooked people will see crooked trees, just like them.

 We must strive to be tall, straight and honest and grounded

 with a good root system and to know that just as each tree

 is an individual and a member of a family, so are we.

 Although it gets walked on, grass, keeps coming back.

 As humans we do that to one another, yet even when we

 get "walked upon" we must show kindness to ourselves

 and others and keep coming back. We also nurture, fertilize

 and care for the grass just as we must care for one another.

 A blade of grass has two sides to it just as we, as humans

 have a smooth side and a rough side. We must recognize this

 and be kind to ourselves in order to smooth out the rough edges.

 The animals give us the greatest gift of all and that is

 the lesson of sharing. They give up their lives so that

 we can live. In the old days, our ancestors would offer

 a prayer to the Creator and ask for an animal to feed

 the people. When a hunter connected with an animal,

 that was an indication the animal was ready to die.

 After the hunter killed the animal, its heart was divided

 among the hunters and a piece of the heart was offered

 back to Mother Earth with a prayer of thanks.

As humans we need to learn to share

 with one another and give thanks for the

 gifts of life shared with us.

 The four teachings of faith, honesty, caring

 and sharing which come with the rock,

 the tree, the grasses and the animals keep us

 connected with our Mother Earth.

Kako biramo zenice u koje cemo uroniti? Kako silno zelimo da verujemo da cemo ih zauvek upiti. Plivamo kroz njih do lavirinta voljenog bica, otkrivajuci se do kraja. I  nikad  ne prepoznamo  kamene zelje i iluzorne snove na koje padaju. Kad- tad nestanu, kao bljesak, iza redova neonki...

 Kod bezazlenih dusa, duso moja, lazi su traljave, ali istine odcutane, suste u rukavima, upletene u pokret, utkane u osmeh, onaj u levom uglu usana. Te crne zenice vec idu svojim putevima dok me gledaju. .Na nema pitanja slede nemi odgovori. Ali, tako je uvek bilo sa nama,zar ne? . Pa mi se poznajemo! Onakvi kakvi smo bili do ovog trenutka. Ali, u svakom praskozorju, radjamo se ponovo. Imamo istog dalekog rodjaka. Zvali su ga Eviger Jud, bio je veciti skitnica i pevao je uvek istu Odu noci. Samo , samo sacuvaj nase sve, zato sto je vredelo:)

Ja necu da odem. Ima toliko stvari koje treba dovrsiti, dok se vratis. Sad cemo sesti i plesti Mesecu kapu za laku noc. Ukrascu andjelima krila, dok mi nova ne izrastu. Poletecu do starog mlinara da sameljem nesto zvezda u njegovoj vodenici da ti osvetle put. Isplescu od sazvezdja srebrnu lozu. Rugacu se satovima sto ne znaju da je vreme stalo.

Zamolicu sve sumske vile da te sacekaju na rubu sume i usmere samo ka onim putevima gde ces opet pronaci izgubljenu bezazlenost. A onda tamo gde, na nebu razapeta jutarnja rumen, umiva nadom,zakoraci stopalima, bosim od leta, u Sutra.

"Mi nekog ljubimo ne zаto što tu ljubаv zаslužuje potpunije i isključivije nego iko drugi, nego što smo mi nа tu ličnost prosuli jedno svoje sunce koje gа je ozаrilo i izdvojilo od sveg drugog nаokolo po zemlji."

...ponese pesma moja, voljeno moje

u zemlju snova mojih, u beskraju.

I poleti, nevidljivim krilima noci, od zvezde ka zvezdi.

Napustajuci zagrljaj sna, kroz mnoge svetove brodi

da bi se , u zlatnom odsjaju zore

vratio opet domu svome,

gde te netaknuta lepota jutra ceka

da ti otvori oci voljeno moje.

Pitao sam Boga da mi oduzme lose navike.

Bog je rekao Ne.

-"Nije na meni da ti ih oduzimam vec da ti odustanes od njih!"

Pitao sam Boga da nadoknadi hendikep mog deteta.

Bog je rekao Ne.

-" Njegov duh je ceo, telo je samo privremeno!"

Pitao sam Boga da mi podari strpljenje.

Bog je rekao Ne.

-"Strpljenje se uci vremenom i ono je rezultat velikog truda, ne moze se dobiti,mora se steci!"

Pitao sam Boga da mi da srecu.

Bog je rekao Ne.

-"Ja ti dajem blagoslov, a da li ces ti biti srecan je na tebi!"

Pitao sam Boga da me postedi bola.

Bog je rekao Ne.

-"Patnja te odvlaci od svetovnih briga i priblizava te meni!"

Pitao sam Boga da mi da duhovni rast.

Bog je rekao Ne.

-"Ti moras rasti svojom snagom koju sam ti dao. Ali ja cu te pogurati, da bi tvoj trud doneo plodove."

Pitao sam Boga da mi da sve stvari kako bih mogao uzivati u zivotu.

Bog je rekao Ne.

-"Dacu ti zivot, da bi mogao da uzivas u svim stvarima."

Pitao sam Boga da mi pomogne da volim druge onoliko koliko On voli mene.

Bog rece:  -"Aaa,konacno si poceo da shvatas!"

.. je učitelj pitao svoje učenike:
"Zašto ljudi viču, kada su ljuti?"
Učenici su razmišljali neko vrijeme:
"Zato što izgubimo strpljenje!" - je odgovorio jedan među njima - "zato vičemo."
"Ali, zašto bi vikao ako je osoba pored tebe?" - zapitao je učitelj - "zar nije moguće govoriti tiho i polagano?"
Učenici su davali još neke druge odgovore, ali ni jedan nije zadovoljio učitelja.
Konačno je objasnio:
"Kada su dvije osobe posvađane, ljutite, njihova se srca jako udalje. Zato moraju vikati jedan na drugoga, da njihov krik premosti udaljenost i da se mogu čuti. Što su ljući, glasnije moraju vikati da bi se čuli, jer je udaljenost među njima velika."
Potom je učitelj pitao:
"Što se dogodi, kada se dvije osobe zaljube? Ne viču jedan na drugoga već si nježno govore. Zašto? Njihova srca su veoma blizu. Udaljenost među njima je veoma mala."
Učitelj je nastavio:
"Što se dogodi, kada se još više zaljube? Ne govore. Samo šapuću i još se više zbližuju u svojoj ljubavi. Konačno ne trebaju više ni šapat. Samo se gledaju i to je sve. Takve su dvije osobe koje se vole."
Onda je rekao... :
"Kada se svađate, nemojte dozvoliti da se vaša srca udalje; ne izgovarajte riječi koje bi vas mogle još više udaljiti, jer će doći dan kada će udaljenost biti tako velika, da više neće biti puta nazad."

koji najzesce osudjuju ono sto bi najradije radili!

„I gle zena u gradu koja bese gresnica doznavsi da je Isus za trpezom u kuci farisejevoj, donese sklenicu mira i stavsi natrag kod nogu njegovijeh plakase, i stade prati noge njegove suzama, i kosom od svoje glave otirase, i celivase noge njegove, i mazase mirom.

A kad vide farisej koji ga je dozvao, rece u sebi govoreci: „ Da je on prorok, znao bi ko i kakva gase zena dotice: jer je gresnica.“

I odgovarajuci, Isus rece mu:“ Simone, imam ti nesto kazati“. A on rece:“ Ucitelju kazi.“

A Isus rece: Dvoijica bejahu duzni jednom duzniku, jedan bese duzan pet stotina dinara, a drugi pedeset.

A kad oni ne imadose da mu vrate, pokloni obojici. Kazi koji ce ga od njih dvojice vecma ljubiti.

A Simon odgovarajuci rece:mislim onaj kome najvise pokloni.

A On mu rece pravo si sudio. I okrenuvsi se zeni, rece Simonu: Vidis li ovu zenu?

Ja udjoh u tvoju kucu, ni vode mi na noge nisi dao, a ona suzama obli mi noge, i kosom od glave svoje otra.

Celiva mi nisi dao, a ona od kako udjoh ne presta mi celivati nogu. Uljem nisi pomazao glave moje, a ona mirom pomaza mi noge.

Zato kazem ti: Oprastaju joj se gresi mnogi, jer je veliku ljubav imala, a kome se malo oprasta ima malu ljubav.

... koji smo izgradili od delica umora, samoce i razocaranja,od slicnih tuga, sa malo osmeha.Nekako je uspeo da prezivi, da se ne srusi, iako u njemu dugo nismo boravili. Dom, u koji idemo bez koraka, do koga stizemo, ne prelazeci cvrsto tlo. Dom, u koji se ti i ja prenesemo kad vise nista nema svrhu. Mi, jos uvek stranci, bar ti meni. Ti mene poznajes taman koliko ja sebe i volis vise nego ja sebe..onakvu kakvu si me hteo. Sad vise nisam sigurna da je ostalo ista od tog verujuceg deteta. Zajedno smo ga cuvali u meni kao jedinu cistu sponu izmedju ovog i onog delica svemira. Sad ide ok0lo i guta ustajali vazduh satkan od slabosti, iluzija, straha.

Postoji damar srca koji se sam za tebe sacuvao, kao oblak  koji plovi neokrnjen, celovit izdvojen, slobodan od svake nove oluje bivsih i buducih dana. Mozda sam, obicno kad pomalo poludim, zaboravljala na tvoja dobra. Mozda potiskujem krivicu koju si posadio u  meni, pa je zalivas kao korov u basti, da u njoj vise nikad ne procveta nista nezno i lepo. Tako ti samo umes to, cutanjem ili ponekom usputnom recenicom, da me nemo prekoris . Odupirem se, vidam svoje oziljke, kao mace, skupljam perje da nacinim nova krila crpeci iz drugih ljudi njihovu iskonsku ljudskost i dobrotu koja u meni nestaje kao vosak na suncu. I uprkos ljubavi koju trebam, postajem ravnodusna prema bolovima, tudjim i svojim. Cestitam. Napravio si od  jednog divljeg deteta olovnog vojnika ukalupljenog u tvoje poimanje zene.